Poezija Jove Vojnovića (izbor književnika Milenka Stojčića)
Poezija Jove Vojnovića
(izbor književnika Milenka Stojčića)
***
Kad bih mogao da planem
kao mejsečev sjaj na nebu,
obasjao bih sva srca...
ljudima
ovog svijeta...
***
"Svi ljudi naprave najveće
gluposti
poneseni svojim
osjećanjima",
reče mi jedan prijatelj!
Tužim ovu rečenicu,
a prijatelja molim
da lice okiti tratinčicama,
dušu napoji Betovenom i Mocartom,
a u njedra nek pusti da teku
dva najljepša potoka u čijim
pričama
naći će mirne oči tužnog i osamljenog jelena...
Osjećanja...
To su vatre života,
koje svijetle i jedine
iz mraka izvlače odriješene
i u nama saznane vjekovne
istine!
U njima ćutanja više govore
od svih zborenja,
noć teče i ne spava,
dan zaspi i budi se,
a u svakom buđenju
mašta oplođena sama
sobom otkida se i bježi
da u samoći saluša
otkucaje srca...!
***
Slušam.
Noć ćuti!
Slušam njeno ćutanje u lokvama
vode...
Eno i mene u tim lokvama!
Slušam preplašene vrbe ćute.
I ja sam u tim vrbama ... preplašen!
Noć ćuti na krovovima kuća!
I ja ćutim na krovovima kuća ...
Sve je ćutanje!
I ja sam ćutanje!
Šta će biti ako golub poleti večeras
i slomi se sav o večerašnja ćutanja?
I ja ću biti slomljen ...
Šta će biti ako runo ovce
večeras oplete toplu košulju
ovim ćutanjima?
Ja ću u vime ovce da se zavučem i
sva ćutanja ću nahraniti...
***
Kad sretnete čovjeka
kojem je suza blizu
oka,
sretni ste ako imate
dušu!
Ne čekajte ni trena -
rudnik u kojem ćete
moći iskopati biser je
pred vama...
***
Je li spas otići u voćnjak,
sav ogrnut u kestenove
boje ...
i u rupu starog drveta,
ostaviti svoja pamćenja!
I spasiti se za vječnost!
Jer samo u tmljenjima, šupljinama,
pomrčinama,
možda mi nalazimo smisao
življenja...
Ili je spas zalutati u samom sebi,
tražiti sebe i danas i sutra.
I nikad ne saznati da cvjetovi, pčele i
svi plodovi posljedica su ljubavi
rođene pod suncem i u nama...
***
Ako sretnete pjesnika,
dušu zamolite da vam
pokloni...
Na tren, pjesnik, dušu da vam pokloni.
Tad ćete saznati kako se rađa dan u krilu
sunca, kao cvjetaju vidre na usnama
cvjetova...
Ali i ruku mu pružite, jer za onaj tren,
bez duše svoje, on je zaboravio kojim to
stazama oči njegove da ga vode...!
***
U čovjeku vidim
istine
koliko u kapi vode
mjesečeve sjene!
Razapet na hridima
vlastitog bezumlja
najčešće vara svoja jedina
spasenja...
Davno odosmo jedan od
drugog.
Na moju stranu vodim
ritmove pjesama, a
njemu ostavljam od
tjeranja
podivljale stope
veprova...!
kao mejsečev sjaj na nebu,
obasjao bih sva srca...
ljudima
ovog svijeta...
***
"Svi ljudi naprave najveće
gluposti
poneseni svojim
osjećanjima",
reče mi jedan prijatelj!
Tužim ovu rečenicu,
a prijatelja molim
da lice okiti tratinčicama,
dušu napoji Betovenom i Mocartom,
a u njedra nek pusti da teku
dva najljepša potoka u čijim
pričama
naći će mirne oči tužnog i osamljenog jelena...
Osjećanja...
To su vatre života,
koje svijetle i jedine
iz mraka izvlače odriješene
i u nama saznane vjekovne
istine!
U njima ćutanja više govore
od svih zborenja,
noć teče i ne spava,
dan zaspi i budi se,
a u svakom buđenju
mašta oplođena sama
sobom otkida se i bježi
da u samoći saluša
otkucaje srca...!
***
Slušam.
Noć ćuti!
Slušam njeno ćutanje u lokvama
vode...
Eno i mene u tim lokvama!
Slušam preplašene vrbe ćute.
I ja sam u tim vrbama ... preplašen!
Noć ćuti na krovovima kuća!
I ja ćutim na krovovima kuća ...
Sve je ćutanje!
I ja sam ćutanje!
Šta će biti ako golub poleti večeras
i slomi se sav o večerašnja ćutanja?
I ja ću biti slomljen ...
Šta će biti ako runo ovce
večeras oplete toplu košulju
ovim ćutanjima?
Ja ću u vime ovce da se zavučem i
sva ćutanja ću nahraniti...
***
Kad sretnete čovjeka
kojem je suza blizu
oka,
sretni ste ako imate
dušu!
Ne čekajte ni trena -
rudnik u kojem ćete
moći iskopati biser je
pred vama...
***
Je li spas otići u voćnjak,
sav ogrnut u kestenove
boje ...
i u rupu starog drveta,
ostaviti svoja pamćenja!
I spasiti se za vječnost!
Jer samo u tmljenjima, šupljinama,
pomrčinama,
možda mi nalazimo smisao
življenja...
Ili je spas zalutati u samom sebi,
tražiti sebe i danas i sutra.
I nikad ne saznati da cvjetovi, pčele i
svi plodovi posljedica su ljubavi
rođene pod suncem i u nama...
***
Ako sretnete pjesnika,
dušu zamolite da vam
pokloni...
Na tren, pjesnik, dušu da vam pokloni.
Tad ćete saznati kako se rađa dan u krilu
sunca, kao cvjetaju vidre na usnama
cvjetova...
Ali i ruku mu pružite, jer za onaj tren,
bez duše svoje, on je zaboravio kojim to
stazama oči njegove da ga vode...!
***
U čovjeku vidim
istine
koliko u kapi vode
mjesečeve sjene!
Razapet na hridima
vlastitog bezumlja
najčešće vara svoja jedina
spasenja...
Davno odosmo jedan od
drugog.
Na moju stranu vodim
ritmove pjesama, a
njemu ostavljam od
tjeranja
podivljale stope
veprova...!