Poezija Jove Vojnovića (izbor autora)
Poezija Jove Vojnovića
(izbor autora)
“Gladan sam tvojih usta,
glasa i tvoje kose”
(Pablo Neruda)
Gladan sam mjesečine
umotane
u pupoljke Njene
nagosti ...
očiju ošamućenih pijanstvom
livadskih svjetova,
pogleda okupanog
zjenicama jagnjećeg
trka ...
Ludujem za trenutkom
života
kad će nas pustiti
da sami, u sobi
želja,
otkopčavamo dugmad
požude ...
za ritmom koraka,
bačenim mi u lice
da na vrhu zuba
umnjaka
prospemo naše želje,
lomeći sjemenke
čekanja ...
***
Ove večeri htio bih
da budem krov nad
Tvojim tijelom,
kašika kojom ćeš večerati
ono što si godinama u
srcu spremala,
voda kojom ćeš okupati
san ako me budeš sanjala ...
Ove večeri htio bih
da me odneseš pod krošnju
čempresa
i suzama sretne žene
pretvoriš moje tijelo
u plamen
u kojem ćeš i sama
izgorjeti ...
LJUBAV
Ko tvoju čašu
u pupoljke Njene
nagosti ...
očiju ošamućenih pijanstvom
livadskih svjetova,
pogleda okupanog
zjenicama jagnjećeg
trka ...
Ludujem za trenutkom
života
kad će nas pustiti
da sami, u sobi
želja,
otkopčavamo dugmad
požude ...
za ritmom koraka,
bačenim mi u lice
da na vrhu zuba
umnjaka
prospemo naše želje,
lomeći sjemenke
čekanja ...
***
Ove večeri htio bih
da budem krov nad
Tvojim tijelom,
kašika kojom ćeš večerati
ono što si godinama u
srcu spremala,
voda kojom ćeš okupati
san ako me budeš sanjala ...
Ove večeri htio bih
da me odneseš pod krošnju
čempresa
i suzama sretne žene
pretvoriš moje tijelo
u plamen
u kojem ćeš i sama
izgorjeti ...
LJUBAV
Ko tvoju čašu
do dna ispije,
i ko slast Tvojih
izvora
pusti u svoje grudi ...
taj potok postaje
i zauvijek uvire
u rijeke
svijeta ...
***
Ušla je korakom ljetne
kiše
u drhtavo stablo moje
jave
i vrelom snagom vučje
krvi
naslikala grane svog
pogleda ...
Oko Nje život talasast,
na otpljuvku mrava i suhog
lista
vapi za krvlju pod volovskim
vratom,
ispija plutane čaše
jave ...
Danas novembar na vrhu
noža
posljednje kore kruha
jede ...
Na meni mirnoća praznog
kruga
za odstrel lovcima nudi
sebe!
***
Na usnama mi noćas
procvjeta ruža,
u srcu zaleprša golub ...
ja strasno milujem
bedra
ovog nabujalog mora ...
***
Gledam ...
Iz očiju dva pramena
kose
pružaju mi ruke u naručje
hoće ...
Ćutim ...
Procvjetao voćnjak u njedrima
njenim
traži prste boga da
plodovi zore ...
Gledam ...
Uzorane brazde, posijana
žita,
sve na licu njenom u
treptaju gore ...
I za duge noći
i za noći lude ...
Šta da kažem sebi -
nebesa se lome!
Izlomljeno nebo posred - srijede puklo,
na usnama njenim
svoje rane vida ...
Oh, što li si, Bože,
meni oči dao
da ja nijemo ćuteć
gledam rajske dvore ...
KIŠA
Kad magle plaču,
i kiše kad ljube zore,
sve mi izgleda trulo,
ko leš pored puta ...
A kad sunce maše krilima,
i snovima svojim priča
o velikim ljubavima ...
ja se sjećam tebe ...
I večeras moram,
jer tebe nema,
da nahranim ove magle,
i s kišom idem u postelju ...
A kad za klavirom sjedim,
I Marjan odnekud mi šapnu:
“Ti si dijete nejako,
kojeg porodiše kiše!"
Ja ponovo vidim tvoja njedra
i usne ko lastina krila ...
***
Pramen neba pade mi
na umorno čelo
Odnekud, razapeti ždralovi,
traže milost!!!
Moj nijemi um kosi nepokošena
polja života ...
Ko li bi, večeras, mjesto usana
žene,
mogao nahraniti mahnite zamahe
srca ...
I ko li bi pogledom mogao
ukrasti iz tuđeg oka
skrivena praskozorja rađanja ...
Kad budemo mrtvi
nek košulje nam šiju
od stihova mojih
pjesama ...
a grobove nek nam kopaju
u šumi najljepših sjećanja ...
ISTINA
Za pokošena polja nikad
ne važe zakoni živih!
U napuklim dlanovima
svjetlosti ne nalazi
skrovišta!
Mene bole,
ko i Tebe,
spužvaste riječi od mraka ...
Nečija olovka je kriva
što srp spava i ne stoji
ko vila ...
Ne znamo mi plakati na tuđem
grobu ...!
***
Nikad se ne zna
kad cvjetovi ljubav
vode!
To je zbog istina,
koje su uvijek
krvavim zavojima
zavijene...
Kamen u ustima,
oči u blatu,
trulež u grudima...
I šta je istina?
Možda je to okamenjena
suza
u predvorjima naših
sjećanja,
ili su to nečija dva
oka
uzvrela ko sva nebeska
zvona ...!!
***
Život najčešće daruje
ugašene pjesme na pjeni
uzavrelog kreča,
šaljući ih da prokopaju
brda
u čijoj utrobi tražimo
ključeve
da otključamo
sva ostrva naših nemoći ...
Sve je dobro uspijemo li
saznati
da u svakom prstu po
jedno srce imamo ...!
i ko slast Tvojih
izvora
pusti u svoje grudi ...
taj potok postaje
i zauvijek uvire
u rijeke
svijeta ...
***
Ušla je korakom ljetne
kiše
u drhtavo stablo moje
jave
i vrelom snagom vučje
krvi
naslikala grane svog
pogleda ...
Oko Nje život talasast,
na otpljuvku mrava i suhog
lista
vapi za krvlju pod volovskim
vratom,
ispija plutane čaše
jave ...
Danas novembar na vrhu
noža
posljednje kore kruha
jede ...
Na meni mirnoća praznog
kruga
za odstrel lovcima nudi
sebe!
***
Na usnama mi noćas
procvjeta ruža,
u srcu zaleprša golub ...
ja strasno milujem
bedra
ovog nabujalog mora ...
***
Gledam ...
Iz očiju dva pramena
kose
pružaju mi ruke u naručje
hoće ...
Ćutim ...
Procvjetao voćnjak u njedrima
njenim
traži prste boga da
plodovi zore ...
Gledam ...
Uzorane brazde, posijana
žita,
sve na licu njenom u
treptaju gore ...
I za duge noći
i za noći lude ...
Šta da kažem sebi -
nebesa se lome!
Izlomljeno nebo posred - srijede puklo,
na usnama njenim
svoje rane vida ...
Oh, što li si, Bože,
meni oči dao
da ja nijemo ćuteć
gledam rajske dvore ...
KIŠA
Kad magle plaču,
i kiše kad ljube zore,
sve mi izgleda trulo,
ko leš pored puta ...
A kad sunce maše krilima,
i snovima svojim priča
o velikim ljubavima ...
ja se sjećam tebe ...
I večeras moram,
jer tebe nema,
da nahranim ove magle,
i s kišom idem u postelju ...
A kad za klavirom sjedim,
I Marjan odnekud mi šapnu:
“Ti si dijete nejako,
kojeg porodiše kiše!"
Ja ponovo vidim tvoja njedra
i usne ko lastina krila ...
***
Pramen neba pade mi
na umorno čelo
Odnekud, razapeti ždralovi,
traže milost!!!
Moj nijemi um kosi nepokošena
polja života ...
Ko li bi, večeras, mjesto usana
žene,
mogao nahraniti mahnite zamahe
srca ...
I ko li bi pogledom mogao
ukrasti iz tuđeg oka
skrivena praskozorja rađanja ...
Kad budemo mrtvi
nek košulje nam šiju
od stihova mojih
pjesama ...
a grobove nek nam kopaju
u šumi najljepših sjećanja ...
ISTINA
Za pokošena polja nikad
ne važe zakoni živih!
U napuklim dlanovima
svjetlosti ne nalazi
skrovišta!
Mene bole,
ko i Tebe,
spužvaste riječi od mraka ...
Nečija olovka je kriva
što srp spava i ne stoji
ko vila ...
Ne znamo mi plakati na tuđem
grobu ...!
***
Nikad se ne zna
kad cvjetovi ljubav
vode!
To je zbog istina,
koje su uvijek
krvavim zavojima
zavijene...
Kamen u ustima,
oči u blatu,
trulež u grudima...
I šta je istina?
Možda je to okamenjena
suza
u predvorjima naših
sjećanja,
ili su to nečija dva
oka
uzvrela ko sva nebeska
zvona ...!!
***
Život najčešće daruje
ugašene pjesme na pjeni
uzavrelog kreča,
šaljući ih da prokopaju
brda
u čijoj utrobi tražimo
ključeve
da otključamo
sva ostrva naših nemoći ...
Sve je dobro uspijemo li
saznati
da u svakom prstu po
jedno srce imamo ...!